Princ Nikola: Mihailo, Frans i ja ćemo na kraju doći svojoj zemlji

Društvo

"Nećemo moći da budemo podijeljeni kao što smo sad, niti će biti prostora za crkvene podjele i ratove. Evropa to neće dozvoliti... mi treba da pomažemo naše sugrađane”

Princ Nikola sa Tanjom Turkan Spičanović i reporterkom
Princ Nikola sa Tanjom Turkan Spičanović i reporterkom "Vijesti"

Na samom početku poznate pariske ulice Monparnas redovno se čuju zvuci flaute. Najčešće su to zahtjevne Bahove fuge, kojima crnogorski princ Nikola Petrović Njegoš daje svoj pečat neodoljivom šarmu Grada svjetlosti.

Goste iz Crne Gore je dočekao u društvu kćeri Altinaj i unuka Nikole.

“Oni su tu da vas upoznaju”, kazao je dok se srdačno pozdravljao, damama ljubeći ruku.

Na ulazu u atelje, koji je ujedno i životni prostor crnogorskog princa, preko paravana, na najvidljivijem mjestu stajala je crnogorska zastava. Iznad nje tri kacige, zaštitni znak posljednjeg Cetinjskog bijenala, i poster za Dadovu izložbu.

“Malo mi nedostaju Bijenali. Bilo je živo, veselo…”, kaže.

U prvoj prostoriji su kompjuter, štampač, klavir, stalak za note, iza njih bubnjevi, knjige, biljke. Na klaviru uramljene fotografije unučadi...

“Hoćete li da vam sviram flautu?” pitao je uz osmijeh: “Poslije večere neću moći”. Svirao je svitu za violončelo...

Tu su i dvije slike Talana, mađarskog slikara, prijatelja kuće Petrović Njegoš, jedan rad slikarke, prijateljice Nikoline majke Ženevjev Prižan.

“Mi u Crnoj Gori imamo dobre umjetnike, ali nam fale profesionalci. Ne treba da živimo samo od turizma”.

U drugoj prostoriji je trpezarija, paravanom odvojena od radnog dijela u kojem je crtački sto, sa mnogo skica. Na njemu je kaciga za motor, na policama fotografije supruge Frans Navaro.

“Na sredini sam puta, Fondacija je počela sa radom i znam da mogu da napravim nešto za Crnu Goru”, objašnjava princ Nikola.

Ponosan je na par reprodukcija sa Cetinjskog bijenala, u drugom dijelu skromno ali sa ukusom uređenog ateljea su radovi Anke Burić i Srđe Vukčevića.

“Oni su odlični”, kaže dok provjerava da li je večera gotova.

Rozbif sa francuskom sitnom boranijom i krompirom, tri vrste sira i crni hljeb za orasima, vino Chateau Le Bruilleau.

“Na kraju ćemo svi, i Mihailo i Frans i ja otići u svoju zemlju”, dodaje i objašnjava da nije riječ o metafori.

Kaže kako smatra da prenos zemnih ostataka njegovog oca i supruge sada nije moguć: “I neće biti dok se pitanje crkve ne riješi. Niko iz porodice Petrović Njegoš neće biti sahranjen bez opijela. To je segment oko koga se Crnogorci svađaju, a ja ne mogu da dozvolim da ime Petrović Njegoš bude predmet novih podjela”.

Dodaje da mnogo razmišlja o dugu prema ocu i supruzi, siguran da će jednom biti sahranjeni na Cetinju, objašnjavajući kako je njegov prioritet u ovom trenutku - kako pomoći sugrađanima u Crnoj Gori.

Uvecaj!

“Mislim da je Mihailo imao težak život i da sada mirno spava. Spreman sam da organizujem prenos zemnih ostaka, ali čekam da crnogorsko društvo bude jedinstvenije... Siguran sam i da ćemo, ukoliko uđemo u Evropu, morati da se mijenjamo.

Nećemo moći da budemo podijeljeni kao što smo sada, niti će biti prostora za crkvene podjele i ratove. Evropa to neće dozvoliti... a mi treba da pomažemo i pazimo na naše sugrađane”.

Objašnjava i da ljudima ne treba suditi: “Eventualno djelima, postupcima”.

Pjeva lijepo, opera u njegovoj izvedbi zvuči sasvim pristojno.

U drugom dijelu stana je salon, stari namještaj i puno kutija. U fazi je preseljenje dijela stvari iz podruma...

Nakon par sati ugodnog druženja i vrlo ukusne večere, na ponudu da mu se pomogne oko raspremanja stola, on odgovara: “Nema šanse. Pravim sve sam i vi da sklanjate, pa da poslije bude kako smo zajedno radili... Ne dolazi u obzir”.

Smješka se, gošće prati do ulice, uz želju za ugodno veče u francuskoj prijestonici.

Vjeruje da njegova otadžbina ima što da ponudi Evropi: “ To je mala zemlja, a kao ekološka država može da ponudi Evropi da bude ekološka laboratarija.

To može biti interesantno za mlade ljude, da ne rade više samo u picerijama i lokalima već da rade kao inžinjeri. Ne smijemo biti na kraju voza, već na početku. Za velike države to je problem, jer ne mogu toliko da se mijenjaju. Mi možemo i treba da idemo ukorak sa svijetom”.

Istorija se ne izučava na ulici, već u naučnim ustanovama

Praunuk posljednjeg crnogorskog suverena uvjeren je da je Odluka Podgoričke skupštine iz 1918, kojom je ukinuta crnogorska država, a Petrovići detronizovani, već poništena donošenjem Zakona o dinastiji Petrović Njegoš.

Uvecaj! Umjesto da rušimo, treba da razmišljamo kako da gradimo: Sa kćerkom Altinaj i unukom Nikolom

“Za mene, zakon je poništio tu Odluku u dijelu koji se odnosi na moralnu i istorijsku rehabilitaciju dinastije”, kaže Nikola Petrović Njegoš.

Dinastija čiji je on potomak, kako tvrdi, bila je žrtva te Odluke, a sada je na drugim instancama da isprave istorijsku nepravdu: “Istorija treba da se osvijetli, ali ne na ulici.

To treba da urade istoričari na akademiji”. Upitan šta misli o vraćanju kapele na Lovćen, princ Nikola je kazao kako “to nije nešto za mišljenje”: “Tako se gubi energija.

Mi možemo imati mišljenje o tome da li je nešto dobro ili loše, ali kao arhitekta kažem da je Podgorica loša rekonstrukcija nakon rata.

To ne znači da mora sve da se ruši. Ne mora, u epohi smo gdje moramo misliti šta valja raditi, i graditi”.

Autor: Tanja Pavićević

Objavljeno: 29.06.2012 5:05