"Džek Ričer" sa Tomom Kruzom: Starinski borac bez isprava

Kultura

Mjesecima prije nego što je došao u bioskope, film „Džek Ričer“ je od strane potencijalne publike okarakterisan kao promašaj

“Džek Ričer”, Christopher McQuarrie, 2012.
“Džek Ričer”, Christopher McQuarrie, 2012.

Džek Ričer (Jack Reacher, Christopher McQuarrie, 2012)

Još od 1942. godine, nedjeljno izdanje dnevne novine Njujork tajms daje listu najčitanijih knjiga u Americi. Pojedinim autorima sa te liste višemilionski tiraži nisu obezbijedili priznanje književnih krugova, ali jesu čitalačkih. Jedan od njih je britanski pisac Li Čajld, autor sedamnaest romana o bivšem vojnom policajcu i istražitelju Džeku Ričeru.

Njegov posljednji roman („Čovjek na potjernici“, 2012) je prije par mjeseci za „Art“ recenzirao Ratko Radunović, mada je film koji opisujemo ekranizacija romana „Jedan pucanj“, koji je deveti u serijalu. Kako se avanture Džeka Ričera mogu čitati nezavisno jedna od druge, čini se da je izbor najtiražnijeg romana za ekranizaciju bio logičan izbor za početak priče i, potencijalno, pokretanje nove filmske franšize.

Nakon što snajperista ubije petoro ljudi, policija na mjestu zločina otkriva otiske prstiju bivšeg snajperiste Džejmsa Bara (Džozef Sikora). Slijedi njegovo hapšenje i isljeđivanje, ali Bar odbija da kaže bilo šta, već na listu papira ispisuje rečenicu: „Dovedite mi Džeka Ričera“. Ubrzo nakon toga, Džek Ričer (Tom Kruz) dolazi kako bi riješio slučaj i pomogao advokatu Helen Rodin (Rozamund Pajk) i detektivu Emersonu (Dejvid Ojelovo).

Mjesecima prije nego što je došao u bioskope, film „Džek Ričer“ je od strane potencijalne publike okarakterisan kao promašaj. Razlog je, prije svega, u ogromnoj razlici između visokog, brutalnog, ćutljivog i korpulentnog Džeka Ričera iz romana i vižljastog Toma Kruza, što je toliko revoltiralo čitaoce da su organizovali potpisivanje peticija o bojkotu filma. Promociji nije pomogla ni Kruzova loša reputacija u medijima zbog razvoda od Kejti Holms i sajentologije, kao ni loš rezultat koji je njegov prethodni film, „Doba roka“ (Adam Šenkmen, 2012), ostvario na blagajnama. Možda upravo zato što je ovaj film prežaljen prije nego što se pojavio, krajnji rezultat je relativno prijatno iznenadio sve one koji su očekivali ili priželjkivali propast.

Režiser i scenarista Kristofer Mekviri, koji je široj publici poznatiji kao autor Oskarom nagrađenog filma „Dežurni krivci“ (Brajan Singer, 1996), odlučuje da zauzme drugačiji kurs od onog koji je trenutno dominantan u akcionom filmu. Naime, još od uspjeha Džejsona Borna, čitav žanr kao da se smrtno uozbiljio. Za razliku od osamdesetih i devedesetih godina kada su akcioni protagonisti bili prije svega šarmantni, novi su surovi, profesionalni i hladni (uz povremene izlive emocija). Zbog toga akcioni filmovi ili idu do krajnosti duhovitih posveta („Plaćenici“, Silvester Stalone, 2010) ili do kvazirealizma Džejmsa Bonda koji danas liči na kombinaciju drvenog ormara i plaćenog ubice.

U „Džeku Ričeru“, Mekviri bira srednji put. Njegov protagonista je odličan borac, ali istovremeno i lutalica bez stalnog mjesta prebivališta. Ričer nema isprave, kreditnu karticu, vozačku dozvolu ili mobilni telefon. Ova postavka u kojoj pratimo misterioznog borca za pravdu koji je apsolutno slobodan i sam svoj poslodavac, daju Ričeru znatno više slobode nego što Bond ili Born mogu sebi da priušte.

Film obiluje dinamičnim akcionim scenama, kao što je odlična sekvenca jurnjave automobilima u kojoj Kruz nije koristio dublera. Dobru ulogu je ostvario i Robert Duval sa kojim je Tom već jednom sarađivao u „Danima groma“ (Toni Skot, 1990). Zanimljivo je da njihov odnos generiše neke od najkomičnijih scena u filmu (naoružanje koje Keš daje Ričeru), mada se sa humorom povremeno pretjera. Recimo, tuča u kupatilu poprima elemente čiste slepstik komedije koje se ne bi postidjeli ni Stanlio i Olio. Takođe, nakon svake scene, autori kao da imaju potrebu da nam prepričaju ono što se desilo, pa „Džek Ričer“ traje bar pola sata duže nego što je potrebno. Pored toga, razgovori više liče na monologe, zato što je Džek taj koji objašnjava, dok Helen sluša i povremeno klima glavom.

Glumačka podjela u filmu je prilično interesantna i zbog negativca Zeka koga tumači režiser Verner Hercog. Slično kao njegov kolega Dejvid Linč u seriji „Lui“, i Hercog se jako dobro snašao u ovoj ulozi. Motivacija njegovog lika je već druga priča te tako do kraja ostaje misterija na koji način je Zek uspio da ostvari uticaj koji ima. Baš kao i u filmu „Skyfall“ (Sem Mendes, 2012), i ovdje je teško povjerovati u globalnu opasnost koja Americi prijeti od čovjeka čija čitava organizacija broji manje od deset članova. Tom

Kruz se, tumačeći Ričera, opredijelio za donekle uzdržan i suptilan pristup, što se pokazalo kao pametan izbor.
I pored očekivanih obrta, autori su uspjeli da film zaokruže nepredvidljivim i kvalitetnim klimaksom (scena u kabini sa Zekom) i antiklimaksom (romansa sa Helen). Ti elementi, uz prijatnu rasterećenost koja je tako rijetka u savremenom akcionom filmu, izdvajaju „Džeka Ričera“ od većine generičkih trilera koji se daju u bioskopima. On, istina, ne pomjera granice, ali nema ni krupnijih previda koji bi značajnije kvarili uživanje.

Konačna ocjena: 6/10.

Haos u kući – Matorci dolaze  (Parental Guidance, Andy Fickman, 2012)

Najgledanije komedije u Holivudu posljednjih nekoliko godina najčešće imaju R (Restricted) oznaku, odnosno suviše su vulgarne za djecu i namijenjene starijim gledaocima. Dani kada se porodično išlo u bioskop tako se čine kao davna prošlost, osim ako se ne radi o animaciji ili akcionoj avanturi. Zbog toga se filmu neobično prevedenom kao „Haos u kući – matorci dolaze“ ne može poreći da predstavlja hrabar pokušaj da revitalizuje žanr porodične komedije, iako su krajnji rezultati diskutabilni.

Sportski komentator Arti (Bili Kristal) dobija otkaz. Ubrzo nakon toga, njega i njegovu ženu Dajen (Bet Midler) poziva ćerka Alis (Marisa Tomei) kako bi pričuvali unuke.

Međutim, način na koji Alis i njen muž Fil (Tom Everet Skot) vaspitavaju djecu je potpuno drugačiji od načina na koji to žele da urade Arti i Dajen.
Režiser Endi Fikmen, film fokusira prije svega na Bilija Kristala, koji je ujedno i producent. Humor je potpuno prilagođen mlađoj populaciji, pri čemu podizanje obrva gledalaca izaziva mokrenje po stazi za skejtbord, kao i opaske koje su povremeno prevedene malo oštrije nego što su izgovorene na engleskom. Komika počiva i na tome da svako dijete ima svoj specifičan problem.

Uvecaj!

Tarner (Džošua Raš) ima poteškoće u govoru i pomalo nestvarno djeluje scena u kojoj, odjednom, govorna mana nestaje, jer su porodični odnosi u stanju da izliječe problem pred kojim su psiholozi sa Harvarda nemoćni. Poremećaji u ponašanju njegovog mlađeg brata Kajla (Beker) dostižu Kalvinove visine iz stripa Bila Votersona (pri čemu je Hobs u ovoj verziji kengur) i to u tolikoj mjeri da se povremeno pitamo zašto, uprkos lepršavoj simpatičnosti, mali nije hospitalizovan ili pod terapijom. Njihova sestra, Harper (Bejli Medison), je prikazana kao odgovorna i vrijedna, sve dok je pod svoje ne uzmu baba i djed, što je u filmu prikazano kao poželjan razvoj događaja. Pomalo su bizarne scene u kojima se dvanaestogodišnja djevojčica kinđuri kako bi išla na žurku kod potencijalnog momka koji je, sa svojih trinaest, oličenje muževnosti i zrelosti u filmu.

Iako naizgled površna komedija, „Haos u kući – matorci dolaze“ postavlja zanimljiva pitanja o roditeljstvu. Od batine izašle iz raja do slobodne djece Samerhila, svaka generacija je pokušavala, shodno duhu vremena, da utvrdi kako je najbolje vaspitavati djecu. Gotovo sve duhovite scene u filmu tako se oslanjaju na kontrast između ekstremno liberalnog pristupa koji karakteriše Alis i Fila, kao i staromodnog pristupa Artija i Dajen. U prvom slučaju, djeci je data prevelika sloboda izbora koja se karikira već na početku, u sceni doručka.

Naime, svaki član porodice ima svoje jelo, a da bi se otuđenost dodatno podvukla uvodi se primjer robotizovane kuće koja će, u budućnosti, potencijalno zamijeniti roditelje. Interesantno je da ovdje posvećenost djeci nije problem, jer neosporno je da su Alis i Fil posvećeni roditelji. Tako radnja počiva na kritici metode vaspitanja, a ne na zanemarivanju. Iako neke od ovih poenti naizgled imaju smisla zato što pokazuju da pretjerana zaštićenost i odsustvo autoriteta obično kao rezultat daju nesamostalnu djecu, zaključak djeluje pretjerano tim prije što je jedan od bitnih elemenata filma loš odnos između oca (Arti) i ćerke (Alis). Tako ispada da će i staromodno vaspitanje, koje se javlja kao alternativna metoda takozvanom savremenom, kao rezultat dati osobe koja će biti samostalne, ali istovremeno imati i loš odnos sa roditeljima.

Veterani Bili Kristal i Bet Midler tumače babu i djeda koji, srećom, ne pokušavaju da budu više moderni nego što je neophodno. Kult mladosti, koji je Mišel Uelbek mračno i precizno secirao u svom djelu „Mogućnost ostrva“, prožima ovaj film, što pokazuju ispeglane bore i očigledne plastične operacije glavnih protagonista. Tako, iako se prikazuju kao stara garda, preci očigledno imaju problem sa zrelošću i prihvatanjem svojih godina.

Ipak, filmu se ne može osporiti toplina , što je za savremene komedije postala prava rijetkost. Razgovor Artija i Alis na kraju, kao i Artija i Dajen, ističu da je za uspješnu porodicu najvažnija ljubav, pa tek onda na red dolaze pristup vaspitanju i pokazivanje autoriteta. Kako je prikazivanje uspješne i funkcionalne porodice na filmu danas subverzivnije i hrabrije od otkinute ruke ili noge, najveći kvalitet djela postaje upravo to što se, bez trunke sarkazma, a uz humor primjeren mlađima, slavi porodični život.

„Haos u kući – matorci dolaze“ je tako primjer solidne porodične komedije kakve se više ne snimaju. Da je film snimljen prije dvadesetak godina, bio bi najslabiji u društvu koga čine „Sam u kući“ (Kris Kolambas, 1990) i „Betoven“ (Brajan Levant, 1992), ali kako trenutno prosto nema sa čim da se poredi, krajnji utisak je sveukupno pozitivan.

Konačna ocjena: 6/10.

Autor: Radenko Savić

Objavljeno: 19.01.2013 18:09